Dvodnevni program posvećen obilježavanju 110 godina od rođenja književnika Mihaila Lalića, u organizaciji hercegnovskog ogranka SPKD „Prosvjeta“, počeo je u Herceg Novom omažom jednom od najznačajnijih pripovjedača jugoslovenskog prostora 20. vijeka koji je ponikao u Crnoj Gori.
O njegovom djelu bilo je riječi i dan kasnije na naučnom skupu u „Kući nobelovca Iva Andrića”.
Tridesetak godina Lalić je bio stanovnik Herceg Novog, u kući na Toploj, u mjestu gdje je nekada Njegoš učio, a koje su za svoj dom birali Ivo Andrić, Stevan Raičković i mnogi drugi.
Romansijer, pripovjedač, esejista, pjesnik, često sa lirskim, gotovo poetskim opisima prirode, a oštrog, britkog pera, do zavidnog nivoa realističnog, kad su u pitanju činjenice, ljudi i događaji, upečatljiv slikar mentaliteta vasojevićevskog kraja, sužanj u tamnici misli o filozofiji života i smislu postojanja, u sukobima prenapućene istorije, gdje mu je riječ - svjedočanstvo, pisani trag vremena, sažetak je portreta Mihaila Lalića, kazala je predsjednica SPKD „Prosvjeta“ HN, Olivera Doklestić.
„Rođen na samom početku Prvog svjetskog rata, Lalićev život su obilježili rat, stradanja, patnja, zatočeništvo, revolucija i težnja ka nečem boljem i pravednijem“, istakla je Doklestić.
Zbog snažnih revolucionarnih i komunističkih ideala, mladi poeta je bivao u tamnici tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka, na prostoru ondašnje države, ali i u Solunu gdje sa ostalim ratnim zarobljenicima formira jugoslovenski bataljon. Po povratku u Crnu Goru nastavlja da radi kao novinar i književnik, potom urednik značajnih medija tog vremena, ali i direktor Izdavačke kuće „Neolit“ do penzionisanja 1965. godine.
„Ta 1965. godina, postala je prelomna, napokon je mogao da podvuče crtu i posveti se onome što je najviše volio - pisanju i književnosti. Počeo je slobodno udisanje i izdisanje, bez prismotre, „punim plućima“ kao književnik stvaralac, svjedok događaja iz burne istorije Drugog svjetskog rata, koji stalno radi i dorađuje već objavljene rukopise romana“, podsjetila je Doklestić.
Dobitnik je brojnih književnih nagrada i priznanja među kojima su i tri Trinaestojulske nagrade (1968, 1970, 1974), Oktobarska nagrada grada Beograda (1966), NIN-ova nagrada (1974), zlatna plaketa „Risto Ratković“ za životno djelo (1985) i druge. Iza njih je stajao Lalićev nesumnjiv kvalitet, posvećenost, ozbiljan, studiozan književni rad i velika prirodna darovitost pripovjedanja.
Naučna javnost smatra da su Mihailo Lalić i njegovo veliko književno stvaralaštvo nepravedno izmaknuti sa književne i umjetničke staze današnje Crne Gore i postjugoslovenskih zemalja.
„Novljani, obični prolaznici na ulici, pamte ga kao skromnog, nenametljivog čovjeka. Ničim se nije isticao. Valjda je zato i neobična sudbina cijelokupne njegove zaostavštine koja je rasuta na raznim mjestima. U Herceg Novom je prodata i prepravljena njegova kuća, i nema nikakve ploče ni traga da je on tu stanovao, odmarao i stvarao. Ostaju nam njegove knjige, kao veliko svjedočanstvo jednog vremena i njegove izuzetne književne ličnosti. Zato je i ovaj omaž i naučni skup jedan mali otvoreni prozor kroz koji nas gleda književna ličnost majstora pripovjedanja, Mihaila Lalića“, kazala je Doklestić.
Na naučnom skupu o Lalićevom djelu u „Kući nobelovca Iva Andrića” govorili su: dr Siniša Jelušić, dr Tatjana Đurišić, dr Radoje Femić, dr Aleksandra Paunović, dr Draško Došljak, mr Božena Jelušić, mr Katarina Pantović, mr Đorđe Malavrazić, publicista Budo Simonović, književnik Miraš Martinović i profesorice književnosti Jelena Đonović i Tamara Komar.
Omaž u foajeu dvorane „Park” su Bramsovim valcerima uveličale profesorice klavira Daniela Seferović i Anita Zloković.
Omaž i naučni skup povodom 110 godina od rođenja Mihaila Lalića održan je u sklopu programa obilježavanja Dana oslobođenja Herceg Novog, a podršku su pružili Ministarstvo spoljnih poslova Srbije, Uprava za Srbe u regionu i Opština Herceg Novi i JUK Herceg fest.
